Ponekad
Ponekad je dovoljna sitnica… reči neke pesme koju ćujemo u prolazu , neki miris davno poznat ili … zaista neka sitnica, mali detalj, da više ne nabrajam… pa da se jave osećanja, davno potisnuta u zaborav.
Jave se istom snagom kao pre, i podare nam toplinu čiste ljubavi kojom smo voleli ,,,
Zapravo nikada nisu ni prestala da postoje, već potisnuta, sakrila su se u nama nepoznate dubine i tu ostala.
Varajući nas o svom nestanku zauvek su postala deo nas.
I tako je pnekad dovoljna neka sitnica, mali detalj, reč, miris ,,,
Ukratko
*Prava je umetnost ostati čovek u ovom vremenu bez duše .
Mnogi nebitni i mali, okruženi svojim telohraniteljima, postaju važni i veliki!
*Posle nas nije potop!
*Niko nije savršen… upravo nas to čini posebnim.
*Uhvaćeni u ponosu žrtvujemo ljubav!
*Razvlače nam praznike i svetinje kao žvaku !
Prava je umetnost ostati čovek u ovom vremenu bez duše .
*Opasno je kada narod zaćuti.
Dan posle
Dan posle sobom donosi veliku prazninu,
neplodnu pustoš i obrise slomeljnih snova
posle oluje.
Vreme je stalo a svet ispod staklenog zvona,
se ne pomera.
Sve prestalo je da diše.
Nesposobnost vlastite procene oduzima dah.
I svaki novi poraz, iako strašniji od prethodnog,
samo veću dosadu stvara.
Na Zapadu ništa novo.
Tamo neki ubili su Boga,
mržnja i ratovi oko nas svuda,
drugi opet veruju u čuda,
a meni se čini sveopšta zbrka,
lošeg ukusa i zla.
I ništa nije na svom mestu.
Zalutali glumci u pogrešnom komadu.
Zbunjena Ofelija ne zna šta sa svojim tekstom,
jer je u Danteovom paklu sada.
Dan posle,
ta lekcija teška,
grešaka misli naših,
želja,
nadanja
i
srca …
Dani (iz zbirke: Tragovi)
3
Na Zapadu ništa novo.
Toplo sunce Miholjskog leta lagano greje,
i otapa led.
Bude se zakaznela maštanja sa likom devojačkih snova.
Ali meni je …. .
Šta ako primetim da sam živa ?
Još uvek spemna na skok čekam.
Imam strpljenja.
Teško mi je pisati kada tebe nema.